
U raljama života
Dužnost mi je da na samom početku upozorim čitaoca da ovo nije jedna od onih priča o kojoj ćete razmišljati danima, na pauzi, čekajući svoje jelo ili dok zamišljeno gledate u jednu tačku na zidu. Niti je jedna od onih priča koje ćete čitati uz vaš omiljeni nedeljnik, dok se vraćate kući s posla ili odmarate na moru. Ovo nije velika priča o tako velikim stvarima, već o skupu malih stvari koji zajedno čine jednu cjelinu. Cjelinu koju ćemo u daljem tekstu nazivati životom. A kad u jednom životu do 30. godine stane mnogo, čovjek barem ima o čemu i da piše.
Protagonista ove priče je na ovaj svijet došao sasvim slučajno, kao da je tu u prolazu, ali u velikom stilu i nakon mnogo godina. Moja majka je nažalost izgubila 7 trudnoća prije nego što sam ja u nekom svom malom univerzumu donijela odluku da ovom životu dam šansu. I zbilja, tog 20. oktobra, 1993. godine, godine koja je po svemu bila teška za ljude sa naših prostora, rodila sam se sa mnogo pompe i drame. Teška godina za zemlje nekadašnje SFRJ, teška godina i za jednu malu porodicu koja me je toliko željela. Rođena početkom šestog mjeseca trudnoće, s težinom od jedva 1.200 gr, prognoze su bile jako loše. Ljekari nisu davali nikakve nade mojim roditeljima, pa ni da ću preživjeti. Čak i ako preživim da neću moći ništa, govorili su. Tako malena, krha i slaba, jedna je beba ostavljena da se bori za život. Kažu da su prijevremeno rođene bebe posebni ljudi i da se naša borba nikada ne završava, da to postaje dio nas i onoga što radimo. Da su to ljudi koji ne odustaju. Tvrdim da jeste tako. Mjeseci na neonatološkoj jedinici su bili spori i dugi, vukli su se kao godina, mislim da je moja majka tada i osijedila. Kako god bilo, dobila sam prvu borbu sa životom i krajem godine otišla u svoj dom. Bila sam mažena i pažena, uvijek nekako bolešljiva beba, ali beba borac. Prognoze ljekara se nisu baš ostvarile, ali nečijom greškom se desio ozbiljan propust. Tek nakon nekoliko godina moja porodica saznaje da sam boraveći u inkubatoru izgubila vid na jednom oku, a da mi je na drugom značajno oštećen. Ne sjećam se trenutka kako i kada su mi roditelji to saopštili, ali se sjećam pitanja da li osoba koja vidi na oba oka zapravo stvari vidi duplo i mislila sam kako će to malo oko porasti i kada poraste moći će da vidi. Ništa se od toga nije desilo, iako oko jeste malo poraslo i sada je jedno lijepo veliko oko na koje sam mnogo ponosna. Ali sam i ja rasla i izrastala u dijete koje nije učeno da je po bilo čemu drugačije od druge djece. Kako to obično biva, drugi će naći način da te podsjete na to. Osnovna škola je bila nešto najsličnije popularnoj tv emisiji ,,Preživljavanje“. Previše vršnjačkog nasilja, na osnovu invaliditeta, na osnovu činjenice da moj otac nije živio sa nama, na osnovu majčine bolesti i na osnovu toga što kad jednom postaneš žrtva nasilja, to postaje tvoj identitet i iz toga ne izlaziš. To je začarani krug. Bilo je svega. Bilo je i fizičkog nasilja, ali su me najviše boljele riječi, njih zauvijek pamtiš. Urežu se u kožu poput ožiljka kojeg ni jedan laser ne može ukloniti. Koliko propuštenih školskih odmora, ranih dolazaka na časove (prije svih), koliko trčanja iz škole prema kući. Pa se sada pitam što dolazim po 15 minuta ranije na dogovoreni sastanak i što žurim kad hodam, ne zastajkujem, baš kao u pjesmi. Preživjela sam i stalno nedostajanje oca i te stalne selidbe, a ja uvijek između mora i planina, jug i sjever nikako se nisu mogli složiti. Preživjela sam čak i strujni udar sa četiri godine, u Dobroj vodi, kada sam pitala da li mogu da stavim žicu u utičnicu, ali dok je neko rekao bilo šta, ja sam to uradila. Malo sam se previše zaletjela u isprobavanju novih stvari. Preživjela sam i u Baru blizak susret sa morskom vodom u plućima, pa se zato danas malo plašim plivanja, ali shvatićete do kraja da ja zapravo plivam. Ne najbolje i ne bez straha, ali to radim i to se računa, zar ne?
Završila sam redovnu osnovnu školu, sa sjajnim uspjesima, već objavljenom zbirkom poezije i željom da prekinem začarani krug nasilja. Onda sam izgradila neki svoj tajni svijet, u koji niko nije mogao. Svijet muzike, rock ‘n’ roll subkulture i maštanja. Na oštećenje vida nisam posmatrala kao nedostatak, nekako sam sama sa sobom uspjela da prihvatim činjenicu da ću zauvijek imati oštećenje vida i da razvijem odnos zahvalnosti za mogućnost da vidim svijet oko sebe. To su ti teško objašnjivi trenuci koje čovjek doživljava sa samim sobom, poput metamorfoze. Stvari su se za mene značajno promijenile, ali je srednja škola bila obilježena mračnim periodom težine adolescencije, pogoršanja majčine bolesti i gubitaka. Ja sam sve vrijeme pisala, nikome nisam pričala, ali znale su moje pjesme. Papir je sve trpio. Tada nisam znala koliko bola i tuge može da stane u par stihova, niti sam znala da je to što radim još jedna borba i način da pomognem sebi. To je sublimacija. Kada pjesme nisu „radile“ povrijeđivala sam sebe, na razne načine, a to je bio ulazak na velika vrata depresije. Proći kroz iskustvo depresije se može najbolje opisati kao da vas neko drži živim i zakopanim pod zemljom, bez mogućnosti da izađete vani, da pozovete pomoć ili da se pomjerite. Bespomoćnost, bol i neutješnost. Mislila sam da je prva stvar koju ne mogu preživjeti i samo željela da sve prođe. Biti tako mlad, a već tako star i umoran, kako je pisao veliki Tin Ujević. Iskustvo depresije vas mijenja i ništa više nije isto, stalno vas podsjeća da se ponovo može desiti i da niste sigurni u svom tijelu i svom umu, ali vam daje i mogućnost da cijenite sve one svijetle i dobre dane koje doživite.
Da li iz želje da pomognem sebi ili drugima, to ne znam, ali Drage upisuje psihologiju. Da, postajem brucoš, uzimam svoj prvi index (prvi, jer ih je kasnije bilo još) i krećem na putovanje. Nakon godina divnog i uzbudjivog putovanja, studentskog života, volontiranja i raznih (pravih) putovanja, još jedan san postaje stvarnost. Na dan kada postajem psiholog ja znam da sam to ja i da ne postoji ništa drugo čime bih voljela da se bavim. Tako autentično, tako prirodno, kao da sam cijeli život čekala na to. Kako to obično biva, barem na velikom platnu, mirne godine ispunjene ljubavlju, lijepim početkom karijere i velikim snovima prekida jedan događaj, koji je trebao biti rutinski, kao svakog puta do tada. Na redovnom oftalmološkom pregledu saznajem da su nastala oštećenja na oku koja trajno mogu ugroziti moj vid. Kada vam kažu da ćete jednog dana, nekog sasvim običnog dana (neke obične srijede ili petka, ili nedelje) i bez ikakve prethodne najave, možda izgubiti vid, zvuči strašno. Jer i jeste strašno. Užasno je i ledi vam krv u venama. Kao da potpisuješ neki dokument na silu ili pristaješ na nešto protiv svih svojih uvjerenja i vrijednosti, samo što u ovom slučaju ne možeš da biraš. To je jedan od najznačajnijih trenutaka u mom životu, koji ponovo mijenja sve. Navlačim isti onaj plašt super-heroja i krećem još u jednu borbu. Život magično ponovo počinje da se mijenja, kao da ponovo prelazim u novu fazu, još uvijek neistraženu i nepoznatu. Sve što je nepoznato, ujedno nas i plaši, jer nam oduzima moć i kontrolu. Nema moći i nema kontrole, samo život, takav kakav jeste. Odlučila sam da još malo porastem i da iz tog iskustva uzmem ono najbolje, šta god za mene to značilo u tom trenutku. Za mene je značilo mnogo toga, da sam mnoge stvari probala po prvi put, da sam povjerovala sebi da mogu mnogo toga i da pravi borci nikada ne odustaju. Od paraglajdinga, ronjenja, do trčanja. Kao da mi je trebalo nešto što će biti podsjetnik da sam živa, srce kuca – tu je. Dobro je. Trčanje je dobar način da to osjetite, probajte da potrčite najbrže što možete i što duže, znaćete o čemu govorim. Upravo je prvo trčanje u životu,a da to tada ni slutila nisam, značilo sve. Možda ponovo strategija, umjesto pjesama, umjesto muzike. To je za mene funkcionisalo i ta prva trčanja i prve trke su mi otvorili jedan svijet prepun mogućnosti. Dvije godine nakon toga, ja želim i ja znam da mogu mnogo. Trčanje se pretvorilo u trčanje i vožnju bicikla, a gdje ima trčanja i bicikla, mora biti i plivanja. Tu gdje je i plivanje, tu počinje triatlon. Sigurna sam da me čekaju mnoge trke, mnogi traitloni i druge velike stvari. Sve dok postojim i dok me ima. Pisala sam vam da ni moje želje više nisu tako male, porasle su i one. Kao znak borbe, otpora i istrajnosti. Bez odustajanja i bez predaje.
Ovdje se priča ne završava, ona tek počinje.
Autorka teksta: Dragana Đokić, psihološkinja
Disklajmer: Ova aktivnost realizuje se u okviru projekta Inkluzija u pravdi: Poštovanje prava i podizanje svijesti o LSI, koji je finansijski podržan od tsrane Ministasrtva ljudskih I manjinskih prava.