Razumijevanje mržnje, izgradnja snažnijih temelja za naše zajednice
Nakon mjeseci online napada, Aleksandra* iz Crne Gore počela je da se samocenzuriše. Povukla se iz zalaganja za svoju zajednicu, pa čak i za sopstvena prava. Svaka objava, svaki komentar, svaka rasprava postali su bojno polje, a cijena javnog istupanja postala je nepodnošljiva.
Ovo je jedna od tihih posljedica govora mržnje – ljudi nestaju iz javnog prostora, a pitanje je koliko im snage ostaje čak i u privatnom životu.
Njena priča je samo jedna od mnogih zabilježenih u nedavno predstavljenom izvještaju „Mapiranje govora mržnje“ u Crnoj Gori. Uz podršku akcije „Borba protiv mržnje i netolerancije u Crnoj Gori“, u okviru programa Evropske unije i Savjeta Evrope „Horizontal Facility za Zapadni Balkan i Tursku“, i u partnerstvu sa Centrom za demokratiju i ljudska prava (CEDEM), istraživanje ide dalje od pukog brojanja incidenata i istražuje kako govor mržnje utiče na svakodnevni život ljudi.
Izvještaj pokazuje da se govor mržnje sve više normalizuje, posebno na internetu i u političkim debatama. Uvredljive riječi često se prikrivaju kao humor, kritika ili sloboda govora. Ovo nije jednokratan problem, već ponavljajući obrazac povezan sa političkom polarizacijom, nekulturom dijaloga i slabim institucionalnim odgovorima.
Nevenka Vuksanović, izvršna direktorica CEDEM-a, kaže da su obrasci otkriveni u istraživanju zabrinjavajući, ali da su ljudske priče iza njih još upečatljivije.
„Istraživanje pokazuje da govor mržnje nije nasumičan“, objašnjava ona. „Povezan je sa političkim podjelama, lošom kulturom dijaloga, medijskim narativima koji ga ponekad pojačavaju i nedostatkom dosljedne institucionalne reakcije“, istakla je Vuksanović.
Izvještaj naglašava posebne rizike za mlade i ranjive grupe. Izloženost ponavljanom govoru mržnje na internetu podučava štetnim načinima komunikacije i može smanjiti empatiju u društvu. Za ranjive grupe to znači konstantan pritisak i osjećaj da su nepoželjni i nedovoljno zaštićeni.
Vuksanović ističe da mnogi ljudi odlučuju da ne prijave incidente. Strah od novih napada ili dodatne stigmatizacije, u kombinaciji sa niskim povjerenjem u institucije, drži žrtve u tišini. Ta tišina dodatno učvršćuje uvjerenje da govor mržnje prolazi nekažnjeno i da je dio svakodnevnog života.
„Obrazovanje je nesumnjivo najpotcjenjeniji, ali i najvažniji alat u ovoj borbi“, kaže ona. Bez sistematskog pristupa kritičkom mišljenju, medijskoj pismenosti i razumijevanju različitosti, promjena narativa je izuzetno teška. Ona se zalaže za uvođenje empatije u škole kroz posebne predmete ili radionice, kako bi se šteta spriječila od najranijeg uzrasta.
Na pitanje koju bi jednu konkretnu promjenu najviše željela da vidi, Vuksanović objašnjava:
„Osim insistiranja na empatiji u školama, željela bih da govor mržnje prestane da prolazi bez posljedica. Ne samo pravno, već i društveno. Moraju postojati jasne granice i odgovornost – posebno za javne ličnosti. Onog trenutka kada društvo pošalje poruku da je ovo neprihvatljivo, promjena postaje moguća.“
Ova vizija pokazuje da promjena nije samo moguća, već i dostižna – poziv društvu da preuzme odgovornost i učini govor mržnje neprihvatljivim za sve.
